Koliko smo spremni da odrastemo? (iz ugla punog meseca u Lavu)
![Слика](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjwuVCB-pVT1GGZR-qUIM3u6wrc0YTtyD13lzHlPBmTRG77wVthDE-IpxjolSvj2lAthjX0yiBzoquedHD-dWryQeAUhhpqz25lnZAfIZ_DUstpz16oEi9WCOu3driA_um7oWcQ-p2eigHq/s640/cinderella-pepeljuga-crtani-e1474274387979.jpg)
Odrastanje, sazrevanje, prerastanje iz uloge deteta u ulogu zrelog čoveka, nekome se desi pre a nekome kasnije u životu. Ova trenasformacija je deo životnog ciklusa. Za ovu transformaciju potreban je pritisak kako spolja tako i iznutra. Prirodno odrastanje kroz detinjstvo ide nekako manje više spontano, kroz obdanište i kasnije školovanje koje nam nameće sve više i više obaveza, nužno sazrevamo. Zapravo, ono što nas tera da odrastemo to je taj nivo odgovornosti koji sve više preuzimamo na sebe i čini nas sve manje zavisnim od svoje primarne porodice. Primarna porodica je ključni faktor u našem odrastanju. Ona može biti podsticajna a može nam često i podmetati nogu u tom našem procesu. Sabotaže koje dolaze iz kuće umeju često da izgledaju suprotno od nečeg neprijatnog, od strogosti i discipline. Jer, što smo više uljuljkani u svom domu to nam je teže da preuzmemo teret odgovornosti na sebe. A i zašto bismo kada nam je tako lepo i toplo sa našim roditeljima. Dokle god nam oni nude negu